PLANINARENJE je jedan od omiljenih hobija ljudi različitih dobi. To je izvrstan način za aktivni odmor i upoznavanje raznih predjela Hrvatske i svijeta. S obzirom na velik izbor planinarskih putova i izazova koje nudi Europa, ne čudi što se velik broj vlasnika pasa odlučuje na takve avanture upustiti u društvu svojih njuškica.

Samo po sebi zahtjevan sport, planinarenje s ljubimcem iziskuje određen nivo pripreme i razmatranje dodatnih čimbenika koji bi mogli utjecati na ishod zadanog puta. S obzirom na to da se ljeto čini kao idealno doba za razmišljanje o ovakvom pothvatu, razgovarali smo s jednom planinarkom i vlasnicom psa koja nam je pobliže opisala kako to izgleda kada vas vaš ljubimac prati u stopu na planinarskim putovanjima.

Tanja Ružić i njezin neumorni planinarski suputnik Kiba nerazdvojni su proteklih osam godina. Sugovornica navodi da je nabavljanje psa shvatila vrlo ozbiljno, o svemu je razgovarala s bliskim ljudima i dobro se informirala oko toga koja bi pasmina bila dobar izbor s obzirom na njezin stil života.

Jedna od glavnih ideja o kojima je razmišljala svakako je bila da bi voljela nabaviti aktivnog psa s kojim će moći provoditi vrijeme u prirodi. Krenula je u potragu za savršenom pasminom koja će odgovarati onome što je zamislila i pronašla bijelog švicarskog ovčara koji ju je osvojio karakterom i izgledom.

Naglašava da je kao iznimno odgovorna vlasnica znala da se radi o pasmini koja potječe od radnih pasa i kojoj je potrebna dresura: “Od početka sam bila svjesna da ne znam dovoljno o njemu i potražila sam stručnu pomoć. Odlazili smo na treninge, položili neke ispite, a i dalje ponekad posjetimo profesionalca. Kiba ima korijene radnog psa i voli raditi vježbe poslušnosti, što ujedno jača naš odnos.”

Za svaku planinarsku avanturu potrebno je dobro se pripremiti

Tanja Ružić nam je ispričala da su s planinarenjem počeli prilično spontano kada je u njezin život ušao partner Vilim. Shvatila je da su njezine i Kibine tjedne šetnje postale jednolične te da bi im zahtjevnije rute dobro odgovarale.

Kaže nam da njena fizička sprema u početku nije bila na visokoj razini, ali Kiba je toliko zavolio planinarenje da ju je nerijetko doslovno vukao do vrha.

Spomenula je i nevjerojatan osjećaj osvajanja vrha nakon što joj planinarenje izvuče i posljednji atom snage iz tijela. Kaže nam da se ništa ne može mjeriti s njim te da sve muke koje ima na putu odmah padnu u zaborav i već planira nove planinarske izazove.

Svako putovanje zahtijeva pripremu, a ono planinarsko u društvu ljubimca može biti još izazovnije. “Prva stvar koju istražimo kada idemo na planinarenje su lokacija i ruta. Kada planinarite s četveronožnim prijateljem koji teži više od 30 kilograma, rute sa sajlama i slično odmah otpadaju. Na nekim mjestima, uz dobru opremu, Kibu možemo podići i pomoći mu ako ima poteškoća, ali nema potrebe forsirati neke teže situacije kada smo okruženi tolikim lijepim lokacijama do kojih možemo sigurno doći”, kaže sugovornica.

Od osnovnih stvari na popisu prvenstveno se nalaze hrana i voda, a ovisno o duljini staze, Kiba ponekad nosi svoju vodu. Sugovornica nam je ispričala da je psu nabavila i bisage kako bi mogao ponijeti dio tereta koji im je neophodan. Kaže nam da pas u teoriji može ponijeti 10 do 15% svoje težine, a radni pas i do 25%.

Dnevno u prosjeku prođu oko pet kilometara

Što se tiče ostalih stvari, napominje da sa sobom uvijek imaju prvu pomoć i sve što je inače potrebno planinaru. S obzirom na to da se radi o pasmini bijelog švicarskog ovčara, Kibina je priprema minimalna zbog toga što ga njegova gusta dlaka štiti od većine vremenskih uvjeta.

Napominje da, unatoč planinarenju po težim terenima, Kiba nikada nije imao problem s ozljedama šapa. Ipak, za svaki slučaj sa sobom uvijek nosi melem kako bi mu ih mogla namazati u slučaju nezgode.

Što se tiče kilometara koje dnevno prolaze, Tanja Ružić istaknula je da dnevno prosječno prođu oko pet. Nekada je taj broj veći, a nekada manji. U obzir uzima trenutne vrućine u gradu i Kibine godine. Kada planinare, prijeđeni kilometri dakako ovise o odabranoj ruti. No najčešće se radi o rutama od 5 do 15 kilometara iako su prošli i rute duge čak 25 kilometara.

“Najčešće nije duljina ono što predstavlja problem, već nadmorska visina. To vrijedi barem za mene. Najviše što smo prošli u jednom danu bilo je otprilike 1250 mnv”, komentira Ružić.

Višednevni izleti mogu biti najbolji način za druženje s ljubimcem

Ako ste osoba koja bi se voljela upustiti u planinarenje sa svojim psom, višednevni izleti bit će nešto što ćete obožavati. Tanja Ružić kaže nam da joj je upravo ovakav tip izleta s Kibom najdraži. On se iznimno lako prilagođava svakoj situaciji te može zaspati bilo gdje i bilo kada. Za lijepog vremena često sa sobom nose ruksak i šator u kojem spavaju preko vikenda.

Sugovornica nam naglašava da prije putovanja koje uključuje više dana obavezno provjerava smještaje koji dopuštaju dolazak s ljubimcima. Osim toga provjerava teren i obližnje lokacije na koje bi mogla povesti Kibu.

“Jedne smo godine sudjelovali i u Highlander avanturi, na trodnevnoj varijanti, i mogu reći sve najbolje za takav event. Nije inicijalno namijenjen psima, ali je obziran i uviđavan sa svih aspekata (npr. organizirana je bila vožnja autobusom do Zavižana, u koji smije i pas)”, ispričala nam je.

Svakom su planinaru omiljene manje posjećene lokacije

Kada smo našu sugovornicu pitali o omiljenim lokacijama koje bi se mogle svidjeti drugim vlasnicima pasa ili planinarima, rekla nam je da je zapravo najbolja i omiljena lokacija svaka kojoj nije velik problem pristupiti te istovremeno oduzima dah ljepotom.

Napomenula je da ljeti obožava lokacije iznad 2000 metara jer su to mjesta na kojima se pronađe osvježenje. Posebno su joj drage, a pretpostavlja i većini planinara, lokacije na kojima nema mnogo ljudi jer pružaju mir i spokoj, što je jedan od glavnih ciljeva planinarenja i boravka u prirodi.

Komentirala je i njihove dosadašnje avanture: “Mi smo naše planinarske izlete započeli lokalno: Učka, Ćićarija, Platak, Risnjak, Velebit, Krk… Uvijek im se rado vraćamo. Nikada neću zaboraviti kada smo išli u dolinu Triglavskih jezera. Tu sam ja išla nespremna jer sam opet pročitala ono što sam htjela, a to je ‘dolina’, pa sam automatski u svojoj glavi eliminirala bilo kakav uspon.”

Zanimalo nas je jesu li se ikada susreli s nekom neugodnom situacijom koja je uključivala druge životinje na putu. Tanja Ružić ispričala nam je da njezin pas, srećom, nema jak nagon kada su u pitanju druge životinje pa do sada nisu imali velikih problema. Ipak, spomenula je činjenicu da ga zanimaju ovce, pa je u njihovoj blizini malo opreznija. Ako primijeti njihove tragove, obavezno ga veže da ne bi pobjegao.

“Budite svjesni svojih i ograničenja svog ljubimca”

Sugovornica nam je dala i neke savjete za one koji bi se voljeli baviti ovom vrstom planinarenja. Jedna od glavnih smjernica je da bi svi vlasnici trebali biti svjesni svoje fizičke spreme, svojih mogućnosti i nemogućnosti, a isto vrijedi i za njihovog psa.

Savjetuje da se u planinarenje s ljubimcem upuštate polagano, ciljajući kraće i manje zahtjevne izlete. Neophodno je ponijeti dovoljno hrane i vode te imati sa sobom broj za hitne slučajeve. Na svakoj ruti potrebno je raditi pauze, posebno ako primijetite da nešto nije u redu. “Planina može čekati”, rekla je misleći na to da bi vaša i sigurnost vašeg psa trebale biti na prvom mjestu.